SICANJE

Sicanje, bocanje ili križičanje stoljetna je tradicija tetoviranja među katolicima Bosne i Hercegovine, nastala u vrijeme osmanskih osvajanja u cilju očuvanja kršćanskog identiteta.

NASTANAK SICANJA

Do dolaska Osmanlija u 15. stoljeću područje Bosne i Hercegovine bilo je dio srednjovjekovne bosanske države – najprije banovine, a potom kraljevine – u kojoj je većinsko stanovništvo bilo katoličko.

Osmansko osvajanje donijelo je velike društvene i religijske promjene. Tijekom osmanske vlasti započeo je proces islamizacije, a kršćansko stanovništvo, izloženo vjerskim, političkim, pravnim i poreznim ograničenjima, našlo se u nepovoljnijem društvenom položaju. U takvim okolnostima dio katoličkog stanovništva iselio je iz Bosne, dok su se drugi postupno uključivali u novi društveni poredak prihvaćanjem islama.

Posebnom pritisku bile su izložene žene, koje su prema predaji ponekad bile prisilno udavane ili odvođene u hareme. U takvim okolnostima katolici počinju tetovirati ornamente s križem u središtu – praksu poznatu kao sicanje. Tetovaže su se postavljale na vidljiva mjesta poput šaka, podlaktica, čela ili prsa kako bi bile trajni i neizbrisiv znak kršćanskog identiteta. Prema narodnoj predaji, obilježena žena rjeđe bi bila odvedena.

Sicanje su prakticirali katolici u Bosni i Hercegovini koji po jeziku, vjeri i kulturnoj tradiciji pripadaju hrvatskom identitetu, zbog čega se ova tradicijska praksa danas naziva i tradicionalnom hrvatskom tetovažom. Najviše je bila zastupljena u srednjoj Bosni (Jajce, Rama, Uskoplje, Kupres i Kraljeva Sutjeska) te u Turopolju. U manjoj mjeri pojavljuje se i u Hrvatskoj, između Sinja i Šibenika te u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

SIMBOLI SICANJA

Najčešći motiv sicanja bio je križ – prepoznatljiv znak katoličke vjere. Često je bio okružen geometrijskim i biljnim ornamentima koji su stvarali raznolike kompozicije koji nose nazive: „kolo“, „ograda“, „narukvica“, „grana“, „grančica“, „jelica“, „jeličin križ“ „klas“.

TEHNIKA I RITUAL SICANJA

Sicanje se izvodilo jednostavnom tehnikom bocanja kože iglom. Motiv bi se najprije nacrtao na koži, a zatim se koža bockala, nakon čega bi se u ranu utrljala smjesa dobivena od prirodnih sastojaka poput čađe iz borova drveta, meda ili drugih organskih tvari. Nakon što bi se smjesa isprala, na koži bi ostao trajni ornament.

Najčešće su se sicale djevojčice u dobi od 12 do 16 godina, a tetoviranje su obično izvodile starije žene u obitelji. Muškarci su se tetovirali rjeđe i najčešće su nosili jednostavne križeve na rukama ili čelu.

Sicanje se najčešće obavljalo na blagdan sv. Josipa (19. ožujka), koji se od 17. stoljeća smatra zaštitnikom hrvatskog naroda. Datum se podudara s početkom proljeća i starim proljetnim obredima povezanima s obnovom života. U nekim krajevima sicanje se izvodilo i na Blagovijest ili Veliki petak.

PORIJEKLO SIMBOLA

Križi, i uz njih mnogo drugih motiva, isti oni što se nalaze na stećcima, na preslicama, na vezovima, dio su zagonetne predslavenske, pretkršćanske i predantičke balkanske tradicije, stare najmanje dvije-tri tisuće godina.

- (Lovrenović,2002)

Geometrijski simboli koji se pojavljuju u sicanju imaju duboke povijesne korijene. Potječu iz motiva povezanih sa Suncem i nebeskim tijelima koji se javljaju još u prapovijesti. Jedan od najstarijih je sunčev kotač – kružni simbol s četiri, šest ili osam žbica – koji se u brončanom dobu pojavljuje na kultnim petroglifima diljem svijeta. Kružnica često simbolizira Sunce, dok križ može označavati četiri strane svijeta ili godišnja doba. Slični solarni znakovi pronađeni su u arheološkim nalazima diljem Europe, Azije i Afrike.

U brončanom dobu zapadne dijelove Balkana naseljavaju Iliri, indoeuropska plemena čija je religija bila povezana s kultovima prirodnih sila. Solarni simboli poput sunčeva kotača česti su u njihovoj simbolici i pronađeni su na brojnim arheološkim nalazištima u Bosni i Hercegovini. Pretpostavlja se da su se i sami Iliri tetovirali, što potvrđuju arheološki nalazi igala za tetoviranje pronađenih na ovom području.

Kroz stoljeća su se na prostoru Bosne i Hercegovine izmjenjivali različiti narodi – Iliri, Rimljani, Kelti, Slaveni – koji su u svojim vjerovanjima koristili slične geometrijske i solarne znakove. Ti motivi sačuvani su na keltskim kovanicama, u rimskim mitrejima te na srednjovjekovnim stećcima. Zbog tog kontinuiteta simboli su se održali na ovom prostoru i postupno dobivali nova značenja, da bi u vrijeme osmanskih osvajanja postali dio ornamentike sicanja.

ŽENSKO TETOVIRANJE

U mnogim starim kulturama tetovaže su imale važnu ritualnu i društvenu ulogu. Žene su ih nosile kao znak zaštite, plodnosti, statusa ili pripadnosti zajednici.

Slični motivi i tehnike tetoviranja pojavljuju se na ženskim tetovažama diljem svijeta – od Europe i Mediterana do Azije, Afrike i Amerike

SICANJE NAKON 20. STOLJEĆA

Nakon prestanka osmanske vlasti tradicija sicanja nastavila se sve do Drugog svjetskog rata. Tetovaže su služile kao znak prepoznavanja, očuvanja vjere, običaja i etničkog identiteta katolika u Bosni i Hercegovini. Djevojke su se često natjecale koja će imati ljepše i brojnije motive.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata tradicija postupno nestaje. U novim društvenim okolnostima vjerski simboli više se nisu poticali, pa je sicanje s vremenom izašlo iz svakodnevne prakse.

SICANJE DANAS

Simboli sicanja danas postaju dio suvremenog vizualnog izraza nevezanog za značenje koje su nosili u tradiciji sicanja. Ljudi ih nose kao podjetnika na svoje pretke ili kao estetski ornamet, ili im pridodaju svoje neko značenje. Motivi se sve češće koriste u tetovažama, modi, dizajnu i pop-kulturi.